BESKUĆNIK

Mnogi pisci imaju svoj grad, ali su rijetki gradovi koji imaju svoga Pisca u čijem se djelu zrcale u međusobnoj sljubljenosti.

„Beskućnik“, posljednji dio „Banjalučke trilogije“ Ranka Risojevića, roman je u kojem se zatvara krug otvoren u „Simani“ i raksriljen u „Gospodskoj ulici“. Kroz lik Đorđa Maleša, u kojeg su se slila brojna njegova i tuđa sjećanja, u saglasju s ritmom u kojem Banjaluka diše vjekovima, kroz sve njene uspone i njena rastakanja, odvija se potraga za svijetom koji je poput kuće sa širom otvorenim prozorima i vratima, takvom da svaki njen stanar diše punim plućima, stišćući u dlanu prošlost i budućnost, a između njih, stiješnjeno, varljivo „sada“. Kroz Đorđeve oči, prozore u dva svijeta, dva vremena, sučeljena i slivena, u trilogiji oživljava Banjaluka Simaninog djetinjstva, turskog zuluma, austrougarske okupacije, sarajevskog atentata, uspona i sunovrata građanskog društva, Prvog i Drugog svjetskog rata, te pošasti sivila nametnute „uravnilovke“. Prebogat album prošlosti, satkan od niti koje vode od i ka porodici Maleš, razlistava se kao svjedočanstvo borbe za opstanak jednog načina života i življenja, opasanog zidinama pamćenja, sjećanja i svjedočenja o onima kojih odavno više nema.

Ponovo je u „Beskućniku“ Ranko Risojević pokazao da je Pisac koji gleda i pamti, piše ono što misli i misli ono što piše, stvarajući priče koje hitaju ka istom toku u dubokom riječnom koritu, da se u njemu sliju u bujicu, žureći u susret vremenu i u naručje čitaocu.

Sanja Macura